Razgovarali u Zagrebu 27. lipnja 2016.

Damir Fabijanić neobično je svestrani stvaralac, otvoren prema različitim društvenim i kulturnim područjima. Ipak u prvom se redu realizira kao autor umjetničke fotografije. Važan segment njegova rada sigurno je arhitektonska fotografija u koju je unio nove pristupe i metode. Njegovo viđenje kulturnih fenomena kao što su paška čipka, šibenska katedrala ili dubrovački ljetnikovci, daleko je od puke dokumentarnosti, već prije svega pruža nove i neočekivane doživljaje. Bez obzira fotografira li građevinsku baštinu, krajolike, ribe ili školjke, Fabijanić će nam pružiti trenutke iznenađenja i užitka. Njegove fotografije ratnih razaranja u Hrvatskoj 1991.–95. nisu nikad grube ni jednoznačne već potiču emocije i razmišljanja.

ORIS — U velikom rasponu Vaših djelatnosti kao građanina, javnog djelatnika i umjetnika, jedna od važnijih stvari je objava knjige Dubrovački ljetnikovac, s profesoricom Nadom Grujić. Knjiga je to koja, po mom mišljenju, spada u najvažnije za kulturu ove zemlje. Uspjeli ste ostvariti kongenijalno dostignuće tekstu i zapravo osloboditi te ljetnikovce njihova današnjeg vrlo lošeg, uništavajućeg konteksta i – što detaljima, a što znalačkim odabirom kadra – uspjeli ste napraviti to što Nada Grujić naziva imaginarnim ljetnikovcem.

Damir Gabijanić — Ova je knjiga lijepa, mudra i neponovljiva, zavidim svakome koji može za sebe reći da je napravio nešto konačno, napisao je o ovoj knjizi Zvonimir Berković. Lijepo je to čuti. Može se reći i da je ta knjiga moj tipičan projekt. Bitno je da apsolutno respektiram ljude koji poznaju svoju temu, a to je u ovom slučaju bila Nada Grujić. Zamolio sam je da mi napravi popis svega bitnog što treba snimiti. Uvijek u takvim stvarima, a identično je bilo i kod knjige Boje zavičaja (knjige o Šibensko-kninskoj županiji, 1998.), ja na to onda dodam svoj dio. Ovdje je to pročišćavanje bilo još jače. Na kraju, kad je sve to skupa snimljeno i kad je bilo gotovo, Nada i ja uzeli smo svaki svoje sito i kroz njega, tj. kriterije, provukli sve fotografije. Recimo, ja sam odustao od nekih fotografija koje su meni bile drage jer je Nada rekla da to po nekom kriteriju povijesti umjetnosti nije toliko važno: npr. loše je restaurirano pa je izgubilo izvornu vrijednost. I obratno, neke fotografije koje su se njoj činile tematski odličnim, ja sam maknuo jer mi fotografski nisu bile dovoljno jake. Dakle, tekst prate ilustrativne, male fotografije, a na kraju su samo 33 najreprezentativnije fotografije reproducirane kao velike, u punom formatu knjige. Tako je nastao taj imaginarni ljetnikovac, sačinjen od komponenata ljetnikovaca koji su nekad u svakom ljetnikovcu bili, a sad se nažalost nalaze samo u tragovima. Zato je i naslov u jednini, Dubrovački ljetnikovac, dakle upravo taj idealni ljetnikovac. Važno je reći da je sve to snimljeno analogno, na filmu i tu nije bilo današnje standardne obrade Photoshopom.